Pustinjska oluja oko Bagdada bivala je sve opasnija i opasnija. Već čitavi sat vremena sjedi specijalac Kossligk u uskome dijelu krova u njegovome Hummeru i pokusava da ne izgubi pregled. Kossligk je mahao rukom i tako organizirao promet na prometnici sa tri trake , zapravo je njegova namjera bila da usmjeri tok prometa u stranu dok njegova kolona nije presla.Kada to drugacije nije uspijevao onda je jednostavno bacao na prolazece potpuno zahrdale aute prazne flase. Na aute koji su oko podne zatrpavali Bagdadske ceste, sve dok nisu konacno poceli praviti mjesta.Dolazeci od desna odjednom se pojavio bijeli GMC Yukon i na nekih stotinjak metara od konvoja blokirao lijevu traku. Vidis li to ? -odzvanjao je u slusalicama glas komandira. Kossligk je drzao svoju M-4 pusku i mirno odgovorio –vidim. Potom je stisnuo oroz. Vozac Yukona samo se spustio ne trznuci , ka podu, kao gromom pogoden.
On je igrao kosarku ja rukomet. On je slusao Gangsta-Rap ja elektricke stvari. On je volio punije djevojke ja vise one njeznije, sitnije. Usprkos tih razlika u ukusima bili smo najbolji prijatelji. Sven i ja. Ja sam volio nejgov nacin pobunjenika u gimnaziji, volio sam nacin na koji se on bacao na stvari svejedno dali se radilo o nekoj djevojci ili o putu za holandiju preko vikenda. Sven je bio jako dobar u tome da nekoga slusa, i da toga nekoga onda dobro nasmije. Nije mogao reci ne i uvijek je bio tu , svejedno ako smo bijezali iz skole ili smo isli na neki party. Sven je uvijek bio za svaku zabavu dobar.
Mi smo rasli u Birkenfeldu, jednom malom gradu u Rheinland-Pfalz, i najveci dio nas iz skole htjeli smo samo jedno u toj 2000-oj , sto dalje odavde. Tako i Sven. Ali za razliku od ostalih nije studirao masinstvo, graficki dizajn ili isao za profesora. On danas ne radi u policiji, niti u banci, ili kao ja u redakciji (MAX) Sven Kossligk je odlucio da bude vojnik, profesionalni vojnik u US-Army. Obavezao se da bude pet godina u 4 bataljonu, 42 regiment, arteljerija. I zakleo se da ce cuvati ustav SAD-e protiv svih neprijatelja. Tako mu bog pomogao. U prosloj godini se borio u iraku i okolici. Nakon sto je napustio zemlju nismo se vise vidjeli. Zasto? Zasto Army? Zasto rat?
Sta se desilo sa covijekom koji je najradije volio da sjedi na jezeru i da pije viski colu? Postoji li uopce jos Sven ili je samo tu vojnik Sven Kossligk.
Eto opet cemo se vidjeti, put ka njemu vodi preko Dalasa. Nakon tri sata voznje , juzno po teksaskim pustinjama dolazim konacno u Killeen. 100 000 tisuca stanovnika gradic se sastoji pretezno od gotovih montaznih kuca , vodenih tornjeva, jedne kongresne halle i restorana sa brzom hranom. Skoro pa da je neodoljivo vruce. Iznad ulaza u Wal-Markt pisalo je „We support our troops“. U Killenu u kome 90 posto musterija njihov novac zarade radeci sa US bazom i nemate neki drugi izbor .
Tu je Svenova nova domovina. Jedno naselje na dva kata za vojnike, prvi kat, tri sobe , mala terasa. On nema puno do posla, svega nekih cetiri km do Fort Hood-a najveceg vojnog naselja na svijetu. U mirnim vremenima tamo su stacionirani 120 000 vojnika. Sada ih ima oko 15 000. Sven dolazi kuci, odlijeze svoju uniformu. Preko dana imao je posla sa uniformom a sada je samo jedan muskarac u jeansu i majici. Sven , 27 izgleda zdravo i istrenirano. Ne nosi vise naocale, srdacno se pozdravljamo. Sjedamo na sofu sa cvijevima iznad koje je obijesena njemacka zastava. Na regalu stoje slije od Svena u uniformi i medalja koju je dobio kao zahvalu za „dobar posao“ u Iraku. Ako se desi onda ce se desiti- kaze Sven.To mu sluzi za sve sto ne moze da objasni. Ili ne zeli. Sven je prilicno cesto govorio tu recenicu, jos u gimnaziji.
Jos za vrijeme sluzenja vojnog roka oficiri su ga htjeli ubijediti da prede i ostane kod njih. Odbio je. Zato sto je potraga za poslom bila prilicno naporna radio je povremeno kao cuvar pred ulazom u jednu americku kasarnu. Upoznao je jednu djevojku , Alex, amerikanku koja je tu radila. Postali su jdan par, a nakon par mjeseci je ona ostala trudna. –Na jednoj benzinskoj pumpi mi je napravila ponudu za brak-sjeca se Sven. –Jednostavno sam rekao ; da. Citavu noc nakon toga su diskutirali gdje ce da zive. –Alex nije govorila njemacki, a ja sam tecno govorio engleski. Tada smo zaklucili da je najbolje da odemu u USA. Slijedilo je vjencanje u kaliforniji kod Alexinih roditelja, zatim rodenje od Elisabeth, ono sto je falilo je bio dobar posao.Sven je htjeo da studira psihologiju, nije ali imao novac za to.
-Nisam htjeo da opteretim moju familiju sa dugovima. –kaze on-sjecam se da je jedan prijatelj studirao kod vojske, besplatno. Oficir koji vrsi regrutiranje nije imao puno problema da ga ubijedi. 2700 $ netto , besplatno zdravstvno osiguranje za citavu porodicu, 800 $ pomoci za placanje stana, dodaci za boravak u inozemstvu, bespatno studiranje , 7000 $ dolara u cashu odjednom, jedna operacija da ne mora vise da noci naocale. –Sve to mi se je dopadalo.
24 novembra je covijek iz Birkenfeld-a postao borac pod tudom zastavom. Nakon obuke odselili su se u Killeen. Prosle godine je bilo nekih 21 000 stranaca u americkoj vojsci. Tu spadaju i 129 njemaca. Nakon 11 septembra 2001, bilo je nekih 2-3 prijava od strane njemaca kod americkog quartira u Heidelberg-u. Skoro svi su htjeli da brane zapadni svijet od terorista. A Sven? On vuce lagano jednu cigaretu, nabora celo i kaze – Ja se ne borim za jednu zastavu, ne z a njemacku , ne za americku. Ja se borim jer zelim hraniti moju porodicu. To je za mene jedan posao. Ovo je moj dom. Dom za koji vrijedi umrijeti? – pitam ga. Ako se desi, desiti ce se.
Kugla je probila lijeva vrata. Bradati covjek u zelenom puloveru ostao je lezati iznad volana. Svenov pucanj je bio precizan.Kao i uvijek do tada, na treningu.
Sven sjedi na terasi, na jednoj bijeloj plasticnoj stolici, na vecernjom suncu, pije sok. Njegov glas je miran, ali i dovoljno jak da nadglasa viku njegove kcerke u kuci. –Sve je bilo vise automatski, nisam imao vremena da razmislim o metku. Tek kasnije kada smo se vratili u kamp,kada sam odlozio oruzje i ocistio ga , postalo mi je jasno da sam pucao.
Zelim da znam da li on svijesno izbjegava rijec „ubiti“-Ja sam uradio sto sam trebao da uradim. Dim izlazi iz njegovih usta. – Kasnije u skladistu nazvao sam moju zenu, htjeo sam se uvijeriti da me ne osuduje. U njemackoj kazu mnogi da su vojnici ubojice, da je i Alex tako mislila to bi me ubilo. Ali ona me je osnazila. Sven je bacio pogled prema regalu na kojemu se nazalila prazna patrona, kao jedna opomena.
11 mjeseci ostao je Sven u Iraku, na pocetku je osiguravao njegov camp u Taji, nesto sjevernije od Bagdada, kasnije je vozio patrole.Na smedem zidu njegove sobe u campu postavio je slike svoje porodice, krst, bibliju, pisma od Alex. –Da prilikom ustajanja vidim nesto lijepo.- dodaje on. Prica mi o 12 satnim misijama, nakon toga igra bilijar, gleda filmove, izbjegavao je posjete u skupe Burger-King restorane i Subway restorane,jeo je radije u kantini. Pratio je novosti, gledao preko neta prvenstvo u nogometu. –Samo sam jednu utakmicu nase momcadi propustio. Njegove oci odaju da bi tada radije bio doma i gledao prvenstvo nego u netu.
Nocu u logoru bio je vise budan nego sto je spavao, buka od generatora, helikopteri, pucnjevi, sve to mu je otezavalo spavanje. – Ili sam jednostavo mislio o misijama , ustao sam nocu da provijeravam Hummera ili navigacione uredaje.
Nekoliko puta za vrijeme takovim patrola upali su u zasjedu, bio je jedan put samo tri bloka udaljen o markta na kome je jedna bomba ubila 60 ljudi. Pet puta je u njegovoj neposrednoj blizini eksplodirala bomba. Do sada mu se nista nije desilo. U septembru je jedan snajper pucao na njegovu patrolu -Ja sam bio nesto dublje u Hummeru, prvi metak je promasio moga oficira , drugi mene za svega nekoliko cm- pricao je sa velikim ocima. –Mogao sam cuti kako kugle fuckaju oko moje glave. Prvo sam pomislio da su me pogodili, u panici sam pitao moje kolege-jesu li me pogodili? Klimali su glavom. Kuckin sin je pucao nekoliko puta. Imao sam strah kao nikada u mome zivotu. Tek nakon nekoliko sati smo bili sigurni da nije vise tu, covijece bili smo olaksani.
Sven sjedi u njegovome vrtu i prica mi satima. Njegove price su pune pucanja po njegovoj jedinci, i neprestano pusi.
Zapalio je novu cigaretu i nastavio-Jednom je nekim 150 metara od nas izronio jedan djecak, mozda nekih 9 godina star i potrcao prema nama sa oruzjem u rukama. –ja sam povikao-Baci oruzje, ali on me nije razumio. Sven je zastao i zamislio se, -Horor situacija, ja nisam htjeo ubiti djete, ali sto da uradis. Srecom tu je bio u jedan iracanin koji ga je uspio ubijediti da odlozi oruzje. Kalasnjikov je kako se kasnije ispostavilo bila samo igracka.
Danas si postavljam pitanja, dali je rat bio zaista opravdan, da li je iracanima sada bolje, ili je ovo strasna historiska pogreska.
Usprkos svemu Sven se smatra sretnim, sto je jos ziv. Tri dana nako sto se je vratio ka Alex saznao je da je njegov prijatelj i i kapetan Shawn English poginuo. Prije moga povratka kuci mi je rekao da je ponosan kako se netko tako moze boriti za stanu zastavu.
U decembu mora Sven ipet u Irak, upravo kada ocekuju njihovo drugo dijete. –Kupio sam si kameru da pokazem mojoj zeni i svijetu kako je tamo.
Svena je ovaj rat promjenio , od jednoga pobunjenika , postao je ..tko zapravo? Jedan tkoga progone, jedan koji iza svakoga brda ocekuje bombu, jedan koji hvata u svakom dvoristu teroriste. Jedan zastitnik, jedan tuzni covjek, jedan koji je ubio, to je sve danas Sven. Prije svega ali jedan otac. Koji se bori za tudu zemlju u tudoj zemlji, da bi hranio svoju porodicu. Nije vise pravi njemac ali niti amerikanac.
Ako pogine u Iraku htjeo bi da ga sahrane u Birkenfeld-u.
