Branko Cikatić nedvojbena je legenda hrvatskih borilačkih sportova i prvi veliki borac koji je postigao svjetski uspjeh i slavu. Intervju s Cikatićem bilo bi jednostavno napraviti s ciljem rezimea njegovih uspjeha od kojih je proteklo vremena.
Ima tu mnoštvo svjetskih amaterskih i profesionalnih titula, počevši od davne 1981. kada je u Miami Beachu postao prvak svijeta u full contactu.
Međutim, upravo vremenski odmak daje nam mogućnost da objektivno propitamo mnoge dileme koje su mučile Brankove fanove i da ispitamo neke događaje koji su obavijeni velom tajne. To je cilj ovog intervjua. Nedavno ste bili gost na K-1. Pretpostavljam da Vas počasno mjesto uvijek čeka u Japanu. Otišao sam u Japan na poziv organizatora. Bio sam prošle godine, a kao pobjednik prvog K-1 turnira biti ću počasni gost i ubuduće.
U Japanu uživam veliki ugled. «K-1 Legend» turniri održavaju se u čast svih pobjednika, štampaju se brošure i katalozi u s mojom sportskom biografijom i tamo uvijek dobro osjetim, pogotovo na ulici, da oni nikada ne zaboravljaju svoje sportske legende.
Osim počasne lože, imate i obaveza. Držali ste predavanja gospodarstvenicima i seminare japanskim specijalcima. Iz Gospodarske komore Tokia dobio sam poziv za predavanjem o mom pristupu poslu, a japanskim specijalnim postrojbama koje se bore u Iraku držao sam seminare o fizičkoj pripremi. Moram priznati da sam iznenađen u kakvoj su vrhunskoj kondiciji. Svi su stručnjaci u borilačkim sportovima i dobar dio njih ima završene fakultete na kojima se rade isključivo borilačke vještine. Tamo je sasvim normalno studirati kyokushin karate ili judo i doktorirati na tu temu. Nažalost, kod nas je situacija sasvim drugačija. Sportaši iz te branše poistovjećuju se s nasilnicima, iako nasilnika ima ni više ni manje nego u drugim sportovima i djelatnostima. Svjetla iznimka je doktorat «Strukturalna analiza i model vrhunskih K-1 boraca», dr. Kabo Safeta u kojem se na vrlo ozbiljan i temeljit način analizira fizička prirema K-1 boraca. Pomogao sam mu kao jedan od glavnih predmeta istraživanja. Japanci i Nizozemci zainteresirani su za knjigu.
Podsjetimo se prvoga K1 turnira. Sve tri borbe odradili ste nokautom. Za turnir nije bilo kvalifikacija nego su 1993. organizatori izabrali 8 najjačih boraca svijeta.
Pobijedio sam predstavnike 3 najjače zemlje s jakom borilačkom tradicijom. Japanca Satakea - svjetskog prvaka u kyokushinkai karateu, Tajlanđanina Chang Pueka - svjetskog prvaka u tajlandskom boksu i Nizozemca Ernesto Hoosta - prvaka svijeta u tajlandskom boksu, kickboxingu i savate boksu.
Kako ste došli na K-1? U našoj zemlji u to doba K-1 je bio apsolutna nepoznanica. U svijetu se znalo da će to biti turniri najboljih, ali naši mediji koji su ionako ignorirali borilačke rezultate, nisu mu pridavali važnost.
Godinu dana prije održavanja prvog turnira, znao sam da će se K-1 održati i bio sam najavljen kao rezerva. U to doba imao sam borbu protiv «Stand mana» u Australiji i izgubio meč u 12. rundi. Iste godine u Las Vegasu borim se neriješeno protiv Denisa Alexia koji je ustvari bio kandidat za K-1 turnir. Na kraju sam umjesto njega završio u Japanu i pomeo protivnike.
Kao profesionalac imate 98 borbi; 92 pobjede i 5 poraza i 1 neriješeno. Koja borba Vam je ostala u pamćenju? Definitivno, pobjeda nad Hoostom u finalu K-1. Dobro se sjećam i borbe u Njemačkoj protiv Adriana Thompsona. Na potkoljenici sam izgubio dobar komad kože, a puknuo mi je i bubnjić u uhu pa i danas osjećam posljedice tog meča kad se kupam.
Najviše borbi ste odradili za nizozemsku školu Chakuriki i Toma Harincka. Godine 1981. u Miamiu sam osvojio titulu amaterskog prvaka svijeta u full contactu. U isto vrijeme Harinck je proglašen najboljim trenerom svijeta pa sam odlučio kod njega nastaviti karijeru. Kako do tada nisam nikada radio koljena i laktove, dobio sam dobre batine u Chakurikiu. Od tada smo nerazdvojni. Tom mi je vjenčani kum i dobri smo prijatelji dan danas.
Zašto je Nizozemska jedna od svjetskih borilačkih sila? Tamo živi jako puno ljudi iz Tajlanda, Japana, uopće iz Azijskih zemalja. Tajlanđani su donijeli thaiboxing i mnogi su se zagrijali.
Harinck je među prvima otišao u Tajland, gdje je dugo živio i borio se. Iskustvo i znanje donio je u Nizozemsku i pokrenuo trend tog novog borilačkog sporta.
I kod nas je bilo entuzijasta kao Marijan Žižanović i Zoran Rebac (glavni urednik mjesečnika «Budo internacinal» op.a.) koji su proveli dosta vremena u Tajlandu i Japanu te iskustvo prenijeli u Hrvatsku.
Tko je još od naših boraca trenirao u Chakurikiu? Poslao sam Emila Zoraja, Mirka Filipovića, bio je Rudan, mali Jukić iz Splita. Svi su oni napravili nešto u tom sportu, ali nije to to. Nisu dugo izdržali u Amsterdamu.
Kako funkcionira Hrvatski savez tajlandskog boksa? Savez je do 2000. godine funkcionirao dobro. S obzirom da je predsjednik saveza g. Ante Gotovina uhapšen stvari su malo stale, ali uskoro ćemo postati član međunarodne federacije za neolimpijske sportove, pa će se stvari pokrenuti. Imamo i odličnu reprezentaciju koja postiže dobre rezultate na natjecanjima.
Čuju se zamjerke da su članovi reprezentacije mahom članovi «Tigra». Čuje se svašta, ali nisam ja kriv što ostali nisu na nivou da uđu u reprezentaciju. Priznajem da imam stroge kriterije, ali kod mene se trenira ozbiljno. Imamo profesionalne, izučene trenere i kod nas je dvorana puna od jutra do navečer.
Ne bih želio nikoga podcjenjivati, ali moji rezultati govore da sam najkompetentniji za tajlandski boks i svi koji u Hrvatskoj nešto vrijede potekli su iz Tigra. Priznajem još Žižanovića i Rebca, a ostale trenere ne poznajem.
Nedavno je u Zadru bio susret Hrvatska - Thailand. Sprema li se još sličnih priredbi? Slijedeće godine u proljeće, Zagreb će biti domaćin drugog po redu susreta između reprezentacije Thailanda i Hrvatske. U planu je organizacija i najveće priredbe borilačkih sportova u svijetu «Budo Gala» koja bi se trebala održati krajem slijedeće godine. Chuk Norris i Van Dam obično budu komentatori, ali detalji su još u pregovorima.
Što mislite o rastu popularnosti slobodne borbe ili ultimate fighta? Može li PRIDE progutati K-1 u Japanu? Ako pratite medije vidjet ćete da je PRIDE u velikim problemima. Imam prevedene tekstove iz japanskih dnevnih listova koji objašnjavaju kriminalnu strukturu i upletenost mafije u organizaciju PRIDE. Tu se spominje i Imai, manager Mirka Filipovića.
Mafija stoji iza PRIDE-a a Imai je jedan od vlasnika i Mirkov manager. Mirku je to poznato iz japanskih medija. Ali Pride sigurno neće zasjeniti K-1.
Koliko ste borbi imali u PRIDE-u? S PRIDE-om sam imao ugovor na četiri meča. Prvu borbu imao sam 1999. na PRIDE 1 protiv Ralph Whitea kojeg sam nokautirao u 1. rundi. Na webu se zna naći kriva informacija da sam izgubio predajom. U drugoj borbi protivnik je bio Mark Kerr od kojeg sam izgubio diskvalifikacijom zbog držanja za konopce i udaranja laktom u glavu.
U trećoj, namještenoj borbi, dobio sam ponudu od 250,000 $ da izgubim protiv Maurice Smitha, a zauzvrat mi obećaju borbu protiv Ricksona Graciea, što mi je bila želja. Namještenom borbom Cikatić - Smith željeli su «poniziti» K-1.
Četvrta borba je trebala biti protiv Gracie-a, ali je Ken Imai s Orsatom Zovkom i Mirkom Filipovićem organizirao onaj famozni intervju, o kojem ćemo malo kasnije, pa je borba otkazana.
I, kako je prošla borba protiv Smitha? Izgubio sam.
Jesu Vas isplatili? Jesu platili su. Ja sam njega bacio, on je ležao na meni, bez udaraca, bez ičega i ja sam tapkao. Sve se može vidjeti na snimci.
Pa to je PRIDE! Evo, novinar najtiražnijih japanskih novina, možemo ga i zvati, može reći da je meč za Cro Copa namješten meč. To su svi mediji pisali tamo.
Bilo je prijetnji ubojstvom i visokim novčanim ciframa Fedorovom manageru a rezultat je taj da se Fedor nije pojavio u ringu. To nisu moje tvrdnje, tako je pisao japanski novinar Endo.
Koga vidite kao nasljednika u ringu? Japanci me učestalo zovu i pitaju kada ću im poslati nasljednika. Mirka sam im 1996. predstavio na K-1 kao takvog iako nije imao niti jedan profesionalni meč. Na moju riječ Mirko je nastupio u Japanu kao moj nasljednik, a vratio mi je to na vrlo ružan način.
Japanskim novinama dao je intervju u kojem je iznio niz neistina. Da sam organizirao napad na njegovog tadašnjeg trenera, nudio mu borbu na život i smrt u kavezu, da sam uhapšen radi zločinačke organizacije, što su sve neistine. Oblatio me pred japanskom publikom i poslovnim partnerima.
To se sve odigralo 2000. godine u ožujku, netom nakon promjene vlasti. Tu počinju napadi na mene.
Često ste u medijima, ali ne u sportskom kontekstu. Non stop me netko spominje. Prvo je bio onaj Čabo, pa Špika pa Šafranić, Čelan iz Karate saveza. Svi bi htjeli biti veći od mene. A ja sam postao prvak svijeta kad oni nisu znali gdje je Amerika.
Ima nekih novinara kojima nisam želio platiti «reket» da bi pisali o meni, pa su se udružili zna se s kime i blate me na sve strane.
Uspješan sportaš sam već niz godina. Za nikoga od njih koji me danas napadaju i blate, nije se znalo dok nisu došli kod mene. Svi koji se u Hrvatskoj uzdignu u nekom segmentu, odmah su na udaru.
Mirko je samovoljno otišao iz Tigra? Mirka sam ja potjerao, jer je radio stvari koje nisu dozvoljene, nisu u skladu s etikom i moralom borilačkih sportova.
Koje su to stvari? To on dobro zna. Kroz moj klub prošlo je mnogo boraca. Imam svoja pravila i zakone kojih se svi moraju držati.
Pitajte svjetsku klasu boraca kakav je odnos njih i trenera, s kakvim poštovanjem se odnose prema treneru. Oštra i nemilosrdna disciplina, ali to ovaj sport i zahtjeva. Ja takav odnos nastojim držati i u svom klubu, ali malo je onih koji to izdrže.
Ali neki izdrže. Koga biste izdvojili? U Splitu je Andrijašević dolazio kod mene, i Jukić je bio talent. U Zagrebu je trenirao Emil Zoraj, Ivan Rudan.
Tigrove perjanice trenutno su Srđan Špirk, Ivan Posavec, Mario Valentić, Irena Dolenčić. Ima još nešto mlađih koji će se tek dokazati.
Rudan je nedavno istupio u medijima i optužio Vas za krah karijere. S Rudanom sam potpisao ugovor na 5 g. Prije 3 godine napravio sam mu ugovor s Japancima koji je istekao u 9 mjesecu ove godine. Prvu borbu imao je u Japanu 2004. godine i izgubio je nokautom nakon 20-tak sekundi. To je vrlo važan podatak s obzirom da su se Japanci obavezali u njegovu promidžbu uložiti 50,000 $.
Drugu borbu odbio je s obrazloženjem da je bolestan. Za treću borbu ponovno nije bio spreman. Kako je stvar za mene bila vrlo neugodna, zabranio sam mu da se bori bilo gdje drugdje. Bio sam odgovoran za njega i vezan ugovorom plaćanja penala u slučaju neizvršavanja obaveza.
Japanci su saznali da je nedavno nastupio u Mađarskoj. Zvali su me i tražili objašnjenje. Uspio sam stvar zataškati pod izgovorom da ne znam ništa o tome. Srećom sam dobar prijatelj s tim menadžerom inače bih imao velikih problema.
Što se mene tiče, Rudan je zadnja 3 mjeseca «slobodan» čovjek. Ugovor s Japancima je istekao. Naš ugovor važeći je još godinu dana, ali što se mene tiče on je slobodan borac. Ja ga apsolutno ne sprječavam da se bori.
Kako je obitelj? Vaša najstarija 20-godišnja kćer je atletičarka. Imam zgodnu ženu i lijepu djecu. Najstarija kćer je prvakinja Hrvatske na 800 i 1500 m u atletici, a imam i dvoje male djece. Vlasnik sam zaštitarske kuće «Tigar Cikatić», zastupnik njemačke firme za zaštitu okoliša «Lambda». Aktivan sam u savezu i klubu.
To su stvari kojima se bavim, koje me svakodnevno zaokupljaju. Prijetnje i provokacije preko novina mi ne trebaju niti imam vremena za njih.
Iz drugog puta uspjeli su Vas nagovoriti na glumu? Film Neboder snimio sam zahvaljujući borbi koju sam odradio 1992. u Miamiu protiv Dennisa Alexia, (glumca iz filma «Kickboxer»), a Van Dam je bio komentator. Već sam tada dobio na razmatranje scenario pod radnim nazivom «Tihi ubojica» u kojem sam trebao glumiti glavnu ulogu. S obzirom da sam bio zauzet, ulogu sam odbio.
Nakon K-1 turnira opet su me zvali pa smo snimili «Neboder».
Kako kondicija? Da li će biti još izleta kao prošle godine protiv Tanayame? Treniram svaki dan osim nedjeljom. Pripremam se za veteransku borbu koja će biti negdje u ožujku.
I na kraju, koji je bolji film: Neboder ili Ultimate 7? Ne znam, nisam gledao Ultimate 7. Samo znam da sam ja film snimao u Hollywoodu s holivudskim glumcima, a ne u Zagorju i Puli.
Branko, zahvaljujem na razgovoru. Nema na čemu, pozdrav.
Izvor:
www.profightstore.com
Tema: Branko Cikatić - Hrvatski Tigar i Mr. Knockout (Pročitano 11610 puta)