JAKOB GOLDSTEIN: Izgleda da to tajno društvo ništa ne ometa, imaju svoj scenarij, i svi možemo pred svojim očima promatrati taj teatar. Te su promjene brze i postaju sve brže, ljudi uopće ne stignu pratiti promjene, jer se događaju tako brzo.
DAVID ICKE: To je veoma dobro pitanje, i sam sam to primijetio, na mom se website-u svakodnevno objavljuju aktualne vijesti o ovome što se događa u svijetu, i ja ih svakodnevno prolazim, sam ih mnoge šaljem u objavu, i dok putujem, imam ljude koji ih objavljuju za mene, to je velik posao. I kako ih svakodnevno prolazim, čak i ja, nakon toliko godina, pomislim - kvragu, ide tako brzo, zar ne? To je zbog jednostavnog razloga, svaki puta kad centralizirate moć, prebacujete sve više moći od većine k manjini, ali isto tako čim više moći imate u centru, centralizacija je sve brža, i zbog toga se sve odvija sve brže i brže. Pri određenim točkama, Rubikonima, odjednom možete moć centralizirati brzinom svjetlosti, a jedna od njih u EU je Lisabonski sporazum, koji je u osnovi brzo izbrisao malu količinu kontrole i ravnoteže nad moći izvršne vlasti u Bruxellesu koja je čak i tada bila mala. A ono što se događa sada, dok mi razgovaramo, jeste kombinacija Merkelove i Sarkozyja koji taj sporazum sada žele mijenjati, ne bi li dozvolili stvari koje čak ni taj sporazum nije i ne dozvoljava! To je ta duboka integracija o kojoj pričaju. Dakle, u Europskoj Uniji nas vode do točke u kojoj način na koji se moć centralizirana neće razlikovati od načina na koji je bila centralizirana u bivšem SSSR-u. Postoje disidenti, ne samo sada, već ranije tijekom procesa, koji su dolazili na zapad iz bivšeg SSSR-a i govorili kako EU nije ništa više od SSSR-a, a briselsko povjerenstvo nije ništa drugo do Politbiro. I što su učinili, vidite, imaju Europski parlament u Strassbourgu, što je samo izgovor da bi EU zvali demokratskom. Ustvari Europski parlament nema moć, kako god mu bilo ime – kad pogledate snimke na kojima se pojavljuje Manuel Barosso i onaj komični čovjek Van Rumpoy – arogancija s kojom se ophode prema izabranim ljudima je izvanredna! Jednostavno je potpuno otresita! I to je zapravo odnos između neizabranih tamnih odijela i takozvano izabranog parlamenta. Oni tamo moraju biti, jer kad ih ne bi bilo, ljudi bi shvatili da to nije demokratska institucija, a k vragu, shvati će to ubrzo ionako, zbog snažne centralizacije moći koju sad zahtijevaju.
JAKOB GOLDSTEIN: Koristite jedan termin, „totalitarističko šuljanje“. Gdje je granica kada to šuljanje prestaje biti šuljanjem? Jesmo li došli do toga?
DAVID ICKE: Da, šuljanje postaje sprint. Apsolutno, imate totalitarističko šuljanje o kojem sam govorio jučer. Idete koliko god možete daleko, čim brže, ali bez da idete tako daleko i tako brzo da namamite previše ljudi u to. To je ono što su radili. Ali, tada dolazi do točke kad ste akumulirali toliko mnogo moći u centru, da počinjete osjećati da ste prekoračili liniju gdje vas se može zaustaviti. I tada – to više nije šuljanje – to je sprint do cilja! Znate, oni pokreću događaje tako brzo, naročito u Europi, jer su potpuno svjesni toga da se čovječanstvo počinje buditi prema toliko mnogo stvari prema kojima su donedavno bili uspavani. Ono što pokušavaju učiniti, jeste uspostaviti tolike policijske države, strukture, kao i supresije i cenzure (najmanje na internetu); oni mogu biti u, kako oni to doživljavaju, neosvojivoj poziciji prije nego dođe do buđenja, budući je tu točka kad će masa moći djelovati na njih, oni grade obrambeni sustav! Sav taj nadzor, sve te kamere, sve te baze podataka, one nisu za obične ljude, za one koji znaju da s njima neće biti problema u svakom slučaju, to sve je za ljude kojima je dosta, koji shvaćaju što se događa. Znate, u knjizi „1984.“ Georgea Orwella, koja je napisana iz poznavanja plana, a ne iz čiste mašte – policijska država, big brother, nisu bili namijenjeni čovječanstvu općenito, već za ljude koji su se budili, njihov je nadzor tražio ljude koji su se počinjali buditi, oni su bili meta, nitko drugi. To je poput ovoga: kad ljudi dostignu razinu da to uspijevaju prozrijeti, ideja je da oni tada nikuda ne mogu otići, a da ne budu pod nekom vrstom nadzora, budući sistem zna gdje su i što rade cijelo vrijeme. I tada, kažu u svojim spisima, poanta priče tek dolazi. Ne mislim da smo daleko od toga, neki kažu da smo već tu, na točci kad će ljudi jednostavno nestajati!
JAKOB GOLDSTEIN: Kao u SSSR-u...
DAVID ICKE: Da, upravo tako.
Prošli tjedan imali smo situaciju u Americi da je uveden zakon koji dozvoljava američkoj vojsci da uhiti bez optužbe ili suđenja, bilo koga, bilo gdje u svijetu, uključujući američko domaće tlo, kako to nazivaju, i da ga drže na neodređeno vrijeme bez optužbe ili suđenja. :oI tako se uvodi struktura koja omogućuje ono o čemu govorimo. U Americi postoji takav akt koji brani vojsci unutarnje prisilno nametanje zakona, ali, oh, koga briga za to! Sad vidimo širom svijeta, da oni osjećaju kako su tako nedodirljivi i moćni, da mogu jednostavno osmisliti zakon kako im se svidi! I prihvatiti taj zakon ili ga ne prihvatiti, po vlastitom nahođenju. I ponekad se pitamo, mislim – dolazi do masovnog buđenja, ne pričam o tome, zaista dolazi. Kad sam bio na mjesto koje se zove Golden Coast u Australiji, koje čak nije niti grad, i pojavi se dvije tisuće ljudi, znate da se nešto događa. Ali, gledam u one koji su još u tvrdom snu, i pitam se koliko se toga još treba dogoditi pred njihovim očima prije nego shvate da se nešto događa. A zbog toga jer mediji igraju jednu od zaista glavnih uloga u svemu tome. Imamo mainstream medije, ali ukoliko bi oni bili na ikakav način povezani s definicijom novinarstva, ništa odo ovog ne bi funkcioniralo, ništa. Jer bi vlade morale davati izjave, davali bi nam lažna objašnjenja za terorističke napade, a pravi bi novinari to istraživali. Tako da, kad imate situaciju gdje je službena priča o 9.11. toliko, do same krajnosti suluda i smiješna, raširena posvuda, i kad pogledate bilo koje novine, televiziju ili radijsku stanicu – bilo gdje u svijetu – kad govore o 9.11. pričaju samo službenu priču. Tu je ta suluda ideja da su upucali Bin Ladena u Pakistanu. Usput, vod marinaca, za koju se smatra da su to 'učinili' – velik broj njih je poginuo ubrzo nakon tog,a nakon što im je oboren helikopter. Znate li što? Američka vojska nikada, osim ukoliko su na to prisiljeni, ne priznaje da je bilo kojaod njihovih borbenih letjelica – avion, helikopter – oboren. Uvijek kažu da je stvar u prijateljskoj vatri ili u mehaničkom kvaru. Izašli su s pričom da je helikopter marinaca oboren od strane talibana, to inače nikad ne bi priznali! To su učinili da bi pružili priču za prikrivanje.
Osama Bin Laden nije ustrijeljen, umro je 2001. od Marfanovog sindroma, po glavnom insideru. Grupa marinaca, koja ga je navodno ustrijelila, vrlo dobro je znala da oni to nisu učinili i stoga su bili opasni da to ne izađe u javnost. Tako se to radi, ti su ljudi potpuno nemilosrdni. Nitko nije nezamjenjiv, svi su potrošni, zbog cilja prema kojemu ti bolesni ljudi guraju svijet. Pogledajte priču Bin Ladena, kako su ga ustrijelili, a kada pitate gdje je tijelo, odgovaraju: „Ne, sahranili smo ga u moru prema muslimanskim običajima, a sahranili smo ga prije nego smo vam rekli da je ubijen“. Onda kažete: „OK, pokažite nam fotografiju tijela.“ i dobijete odgovor: „Ne, nećemo pokazati sliku“. A to je zbog toga što ih nemate! Onda imamo klasičnu fotografiju Obame, Clintonove i ostalih, koji kao napeto gledaju navodnu snimku za koju nam je rečeno da je snimak uživo, i nakon nekoliko dana su morali priznati da nije bilo snimka pucnjeve uživo, znate li zašto? Zato jer pucnjave nije niti bilo! Pa, što su Obama i Clintonova gledali?! Bila je to očito namještena fotografija! Što želim reći , jeste da ako tražite ikakav izvještaj od bilo koje mainstream TV ili radio kuće, dat će vam službenu priču kako je Bin Laden upucan u Pakistanu! Kad se radi o toj razini neistraživanja, nenovinarstva o tako važnim stvarima kao što je 9.11. i o tome što se dogodilo Bin Ladenu, vidite te tapete laži i ponavljanja službenih priča bez istraživanja, a što je slučaj u svakoj zemlji, dan za danom. Kad su nam rekli za oružje za masovno uništenje u Iraku, kako bi mogli osvojiti i poklati skoro milijun ljudi. Jednostavno su lagali kako bi mogli osvojiti zemlju, to je jednostavno apsurdno! Kako sam jučer rekao, određen broj ljudi s ovog područja će znati o kome govorim, o bivšem NATO-vom zapovjedniku Wesleyu Clarku, koji je u intervjuu 2007. rekao da mu je u danima oko 9.11.2001. rečeno da će se napasti Irak. Deset dana nakon toga došao je istom službeniku i pitao ga što je s invazijom na Irak, na što mu je ovaj odgovorio: „ Sad je mnogo gore, upravo sam dobio dopis iz Ministarstva obrane, napad će podrazumijevati još sedam zemalja“. I imenovao ih je: Libija, Iran, Somalija, koja je sad pod napadima dronova od strane Amerikanaca. I stoga, ono što se sada događa u svijetu jeste drečavo očito, nije slučajno, oni slijede scenarij. A ja zaključujem da novinarstvo širom svijeta u mainstream medijima koji imaju velik pristup ljudima, ima načina da to učini! Zašto to ne učine? Zato, jer mainstream novinarstvo ne postoji radi toga, nije tu da nam kaže što se događa u svijetu, tu je zato da nam pruži verziju onog što se događa, što nam pomaže da vidimo svijet na način koji nas dovodi do toga da reagiramo na određeni način, da omogućimo planu da se razvije. Drastično očito, mislim, i tako jednostavno – ljudi misle da je svijet kompleksan, a zapravo nam se samo čini da je kompleksan u načinu na koji nam je prikazan, a način na koji je ustvari strukturiran i na koji je pogonjen iza scene, jest veoma jednostavan. Jer, da nije jednostavan – ne bi funkcionirao.
JAKOB GOLDSTEIN: S druge strane imamo kaos, koji je višerazinski. Mnogo ljudi je hipnotizirano i ne žele vidjeti ništa, a s druge strane postoji buđenje, i ta je razina prisutna u SAD-u s Occupy prosvjedima, Londonu... Postoji li distinkcija između pravog buđenja ljudi i proizvodnje i brendiranja tih prosvjeda. U kojem su omjeru ti prosvjedi stvoreni od elite?
DAVID ICKE: Da, to je veoma dobro pitanje, pisao sam o tome članak prije nekoliko tjedana. Vidite, koristimo izraz „buđenje“ a to nije buđenje, jer to će biti buđenje iz transa u ovoj programiranoj verziji stvarnosti u kojoj svi živimo. Buđenje je uvelike preširoka definicija, jer postoji buđenje spram toga kako se to odigrava, u detalje, i postoji buđenje na način: „Ovo je robovski sustav, ne želim to više!“. Postoji ogromna razlika između toga – postoji razlika od buđenja u tvom privatnom domu spram ovoga što se ustvari događa u svijetu, od toga da izađeš vani i da se uključiš i pokušaš nešto napraviti u vezi toga. U najširem značenju riječi buđenje znači da svijet nije onakav kakav smo mislili da jeste. A buđenje koje dovodi do stvari koje djeluju na to što se događa – od toga smo još jako, jako daleko. Za mene, odgovori leže u tome da otklonimo svoj prešutni pristanak prema tome. Kada pogledate sustav, on može funkcionirati samo uz prešutni pristanak ciljane populacije. Prosvjedovanje je u redu, ali moram djelovati na način na koji sustav funkcionira. Jedan od velikih Rubikona koji moraju biti prijeđeni, jeste da ljudi koji su unutar sustava, koji su pijuni sustava, uključujući ljude poput policije, prestanu provoditi blatantno porobljivane ljudi. Bilo je u Americi slučajeva slanja policije da rastjera prosvjednike, i policija je odbila! Rekli su: „Ne, za to nema opravdanja, za time nema potrebe, oni nisu problem.“ Tako, to je to što trebamo, trebamo doći do tih situacija, trebamo te ljude u uniformama i na administrativnim položajima u vladama da shvate da grade zatvore za svoje obitelji, svoju djecu i svoje unuke!
Primjerice, preko posrednika me kontaktirao jedan insider, rekavši da za nekoliko godina ide u mirovinu, i rekao bi mi sve kad ode u mirovinu, jer je nekoliko dana prije toga promatrao svoje unuče kako umire, i pomislio, kakav je to svijet u kojem bi živio? Ako se to dogodi. Otad me nije kontaktirao. Nije važno što ćeš biti umirovljen tek za dvije godine, trebaš objaviti sada sve što znaš, ako je to važno da shvatimo što se događa. To je ostvarenje koje trebamo, da piramida strukturirane kontrole implodira unutar sebe, jer, opet, ako pogledate piramidu, moć piramide je u njenoj bazi, koja drži onaj vrh. A baza piramide su ljudi koji imaju obitelji, koji će zaprepašćujuće i užasavajuće biti pod utjecajem te strukture ako joj se dozvoli put kojim ona želi ići. Tada će ljudi morati pogledati svojoj djeci i unucima u oči i pokušati se opravdati njima, da su svaki dan imali udio u svemu tome. Dugo vremena je postojala točka do koje su takvi ljudi imali izgovor da nisu znali što se događa, „nismo znali što radimo“; a sada više nema izgovora, jer u opticaju je dovoljno informacija. Da potpuno raščistimo, postoji cijela lista tema, možemo debatirati o detaljima, temama koje su prokleto drastične, eklatantne, tako da sad više nema izgovora. Također, u vezi prosvjeda – moramo prestati prosvjedovati van kostura sistema, spram „danas jesi – sutra nisi“ političara, ne, prestanimo s tim! Moramo identificirati inženjere, ljude koji djeluju u sjenama, Kissingere, Georgeve Sorose, Zbigniewe, Brezinskije… nije teško naći te ljude, a, naravno, postoje i hrvatske verzije njih. Nije teško naći gdje se ti ljudi pojavljuju u javnosti. Moramo se pojavljivati u velikom broju, i gdjegod ti ljudi išli, moraju se suočiti s time. Na miroljubiv način, ali u smislu da mi to nećemo trpiti. Djelovati na njihove živote, jer oni nemaju problema s naftaškim političarima protiv kojih se prosvjeduje, njima je svejedno. A George Soros, taj užasavajuć čovjek, ne rabim tu riječ veoma često, jer se prečesto upotrebljava, taj zao čovjek koji je odgovoran za toliko smrti i uništenja u svijetu, da ne spominjem njegove manipulacije financijskom situacijom, što je izazvalo kaos u nekima od najsiromašnijih zemalja na svijetu, taj čovjek ne bi smio napuštati svoj dom bez da ga se proziva od mjesta do mjesta, putem kojim ide. Trebali bi proganjati i proganjati tog tipa i razotkriti ga.
Postoji čovjek u Americi, Luke Rudkowski. Upoznao sam ga, veoma predan, mlad momak, baš čovjek kakvog trebamo. On se specijalizirao za razbucavanje javnih događaja, govora i sličnog, u kojem ti likovi sudjeluju. Ima kameru, i ispituje ih, budući to ne želi nitko do mainstream medija, zaista ga trebate vidjeti! Te moćne ljude, kad im taj čovjek koji ima kameru postavlja pitanja koja im nikad prije nisu bila postavljena. S malim dečkom u kratkim hlačama - nemaju pojma što bi. Učinio je to Blairu, Jacku Rotchildu, Larryju Silversteinu - koji je do grla u priči oko 9.11. On je jedan od dvojice, koji su uzeli u zakup WTC u ljeto 2001. On je ugovorio enormno uvećanu policu osiguranja za slučaj terorističkog napada, jer je znao da će se dogoditi. Najmanja je činjenica da je Larry Silverstein sa svojom obitelji doručkovao u restoranu na vrhu Blizanaca doslovno svako jutro, izuzev 9.11.2001. i, prema riječima jednog od njegovih tjelohranitelja, koji je imao suosjećanja spram onog što je učinjeno, Silverstein je zaprimio poziv toga dana u autu. Dakle, čak i ljudi poput njega, koji znaju toliko mnogo, budu izuzeti od detalja. To je tako žestoko učinjeno: bili su u autu na putu na doručak u WTC, kad je primio poziv da ne ide tamo. Nakon poziva je frenetično zvao svoju obitelj da ih zaustavi. Kasnije, nakon napada, na pitanje kako baš taj dan nije bio na doručku, izjavio je da je kasnije naručen na pregled kod dermatologa! Kako to volim, kako to volim! A ono što Luke radi, odlazi na mjesta gdje se oni pojavljuju u javnosti i stjera ih u rupu sa svojim pitanjima! Ima jedan snimka koju mi je pokazao prije nekoliko tjedana kad sam bio u New Yorku, nije još na mreži, na kojoj Kissinger drži govor. Kad se Luke pojavio na pozornici, čineći se pritom kao običan novinar i počeo mu postavljati pitanja, Kissinger nije imao kuda otići! Bježi od momka u kratkim hlačama – izišao je vani, u svoj auto s vozačem, a iza njega je, na filmski način, Luke je pozvao taksi i viknuo vozaču: „Prati taj auto!“. I pratio ga je do mjesta gdje je Kissinger stao, a kad je ovaj izišao iz auta, ugledao Lukea, rekao mu je: „Pa upravo sam Vas ostavio iza!“. To je duh koji trebamo, ali ne samo jednu osobu, trebamo značajan broj ljudi, cijelo vrijeme, da proganjaju ) te ljude, ne samo da ih proganjaju, već da, koristeći kamere rasvjetljavaju činjenicu da su ti ljudi projektanti sustava. Vidite, oni nisu navikli na to, navikli su da su ljudi potpuno zastrašeni njima i da ih radi toga puštaju na miru. Ne bi trebali biti zastrašeni tim jadnim ljudima, trebamo ih pogledati u oči, to je ono što trebamo. Mi možemo rasvijetliti političare koji su samo marionete, ali nakon njih će doći druge. Mi moramo doći do te sile, izvora koji kontrolira stranke, koja god da pobijedi u državi. Ta sila uvijek kontrolira sve iz sjene, to je ono što trebamo identificirati. Istaknuti stupovi obitelji Rotchild i Rockefeller ne bi trebali moći napustiti svoj dom bez da budu izazvani. Bilo kuda krenuli – to je ono što trebamo napraviti. Oni na to nisu navikli, ne mogu se nositi s time!
Cijeli intervju na:
http://www.4dportal.com/hr/intervjui/2216-david-icke-ekskluzivno-za-4dportal-hrvati-ne-u-eu-nadopunjeno
