Jedna od najvećih nedoumica koje su obilježile drugu polovicu dvadesetog stoljeća i potaknule znatiželju gotovo svih dijelova ljudskog društva je fenomen NLO (nepoznati leteći objekti, eng. UFO), poznatiji pod slikovitim i široko prihvaćenim pojmom "leteći tanjuri". Desetljećima ljudi u svim krajevima svijeta opažaju nepoznate, većinom tanjurolike i cigarolike leteće objekte na nebu, te se u nedostatku znanstveno utemeljenih objašnjenja u javnosti pojavljuju svakojaka pojašnjenja prirode tih objekata. Za neke su to letjelice izvanzemaljskih civilizacija, vremeplovi iz budućnosti, posjetitelji iz paralelnih svemira, potomci nekad tehnološki naprednih civilizacija koje su prije nas postojale na Zemlji, tajni projekti svjetskih supersila, i tko zna što sve još.
Lutajući "bespućima interneta", nedavno smo slučajno "nabasali" na vrlo velik broj stranica koje obrađuju leteće strojeve koje su razvijali njemački nacisti, prije i tijekom drugog svjetskog rata, a možda i kasnije. Zanimljivo je da se ti nacistički leteći strojevi pojavljuju neposredno prije "masovnog viđenja nepoznatih letećih objekata" diljem svijeta nakon drugog svjetskog rata. Isto tako, zanimljivo je da te nacističke letjelice svojim oblikom stvarno podsjećaju na tanjurolike letjelice koje desetljećima opisuju očevici, poznatije kao "leteći tanjuri".
Početak: društva "Thule" i "Vril"
Priča o nacističkim "letećim tanjurima" počinje unutar društva "Thule", utemeljenog 1917. koje je navodno uz pomoć medija Marie Orsich uspostavilo telepatski kontakt sa civilizacijom blizu zvijezde Aldebaran u zviježđu Bika, udaljenoj 68 svjetlosnih godina od Zemlje, te na temelju slika iz te telepatske veze 1922. godine u suradnji sa društvom "Vril" dalo izraditi prvi prototip letećeg diska, s promjerom od 8 m.
Prvi Thule-Vril leteći disk
Društvo "Vril" (tzv. "Svijetla loža") je utemeljeno 1919. i njegova povijest ide paralelno s starijim društvom "Thule" samo što je društvo "Vril" steklo daleko veći utjecaj i novčane fondove. Pripadnici društva "Vril" su vjerovali da će uz pomoć nadljudi koji žive duboko u utrobi Zemlje, zvanih Vril, pretvoriti vlastitu rasu u superiornu. Sa tim nadljudima u utrobi Zemlje su "komunicirali" posebnim metodama koncentracije i cijelim sustavom unutarnje tjelovježbe. Najpoznatiji medij im je bila Sigrun. Bili su uvjereni da će se svijet promijeniti, a "gospodari" izroniti iz središta Zemlje, te da će ukoliko ne uspostave savez i oni zapasti u ropstvo. Temeljna zadaća ovog društva kojem su pripadali Hitler, Aalfred, Rosenberg, Himmler, Goring i Hitlerov osobni liječnik dr. Morell, je bilo istražiti podrijetlo arijevske rase i provoditi vježbe koncentracije kako bi se probudile sile Vrila.
Držalo se da se energija vril može dobiti iz "Crnog Sunca", velike lopte "Primarne tvari", koja navodno postoji u središtu Zemlje i daje svjetlo Vril rasi. Društvo "Vril" je zastupalo stav da su oni, odnosno Arijevci, izvorni biološki nasljednici "Crnog Sunca".
Društvo "Vril" je navodno uspjelo uspostaviti kontakt s vođama rase Vril-ya koji su u tajnosti započeli suradnju njemačkim znanstvenicima u drugoj kasnih 1920.-ih. Još 1936. Hitler je slao timove speleologa u pećine i rudnike širom svijeta u potrazi za rasom Vril-ya, stoga su organizirali 1938. jednu, a možda i više ekspedicija u Tibetanske pećine. Nacisti su također istraživali i Antarktik tijekom 1937. i 1938. godine u potrazi za pećinama Južnog pola i navodno imali uspjeha. Neki kažu da su baš tu nacisti uspostavili kontakt s "nadljudima" koji su živjeli u "Duginom gradu".
U svojoj kontroverznoj prezentaciji knjige "NLO tajne Trećeg Reicha", autor Vladimir Terziski povezuje vanzemaljce i njemačka tajna društva poput "Templehoffa", "Thule", "Vril" i "Crnog Sunca". Spominje "vanzemaljsku rasu učitelja", koja je u tajnosti surađivala s pojedinim nacističkim znanstvenicima krajem 1920-tih u podzemnim bazama gdje su ih upoznavali sa svojim konceptima filozofskog, kulturalnog i tehnološkog napretka (tzv. "Dugina zavjera ili zavjera duge"). Terziski navodi da su nacisti su uz pomoć vanzemaljske inteligencije ovladali antigravitacijskim svemirskim letom, uspostavili svoju svemirsku postaju na Mjesecu i u travnju 1945. čak poduzeli putovanje na Mars letjelicom "Haunebu 3" kamo su i stigli nakon osam mjeseci leta, no nisu se uspjeli vratiti zbog problema sa pogonom i oštećenjima letjelice nastalima pri spuštanju.
Iako je teško povjerovati u ove priče na granici znanstvene fantastike, neke činjenice i dan danas golicaju maštu tzv. "teoretičara zavjera", ali i znanstvenika, no kad tome pridodamo i činjenicu da je društvo "Vril" neumorno tragalo za alternativnim izvorima energije uslijed nedostatka naftnih derivata, priča dobiva na težini.
Njemački "leteći tanjuri"
SS E-IV (Entwicklungsstelle 4), jedinica za razvoj SS-ovskog okultnog reda "Crno Sunce", navodno je 1939. godine razvila elektromagnetski gravitacijski motor koji je poboljšao Hans Colerov stroj na slobodnu energiju, pretvorivši ga u energetski pretvarač. Kasnije su ga uparili sa Van De Graaf-ovim generatorom i Marconi-jevim vrtložnim dinamom (sferični spremnik od merkurija) kako bi proizveli rotirajuće elektromagnetsko polje velike snage koje je reduciralo masu i utjecalo na gravitaciju. Tu su korišteni i radovi austrijskog znanstvenika Victora Schaubergera. Taj pogon, "Tachyonator 7", napravila je tvrtka "Thule Triebwerk" i trebao je biti stavljen u posebno dizajniran disk.
Tachyonator 7
Još od 1935. društva "Vril" i "Thule" tražili su pogodne lokacije za testiranje ovih strojeva i pronašli ih u sjeverozapadnoj Njemačkoj koja je bila poznata i pod nazivom Hauneburg. Letjelicu koju su tamo testirali prozvali su jednostavno "H-gerat", što bi u prijevodu značilo "Sprava iz Hauneburga". Zbog sigurnosti preimenovali su ga u još kraće ime "Haunebu".
Postojalo je neutvrđen broj prototipova i međutipova tih letjelica. Nazivi su uglavnom bili: "RFZ" (Rund Flug Zeuge Discs 1-6), "Vril" 1-10, "Flugelrad" i "Haunebu" 1-3. Može se reći da kod autora stranica o tim letjelicama vlada poprilična zbrka. Pojedini tipovi letjelica su kod različitih autora različito razvrstani.
Letjelica "Haunebu 1" od koje su konstruirana dva prototipa bila je promjera 25 metara, imala osam članova posade i mogla postići brzinu od 4,800 km/h, ali na malim visinama. Kasnija poboljšanja omogućila su razvijanje brzina od 17000 km/h, što ne mogu postići ni današnji najbolji mlazni avioni. Let je mogao trajati do 18 sati, a kako bi letjelica mogla odoljeti ogromnim temperaturama koje nastaju pri takvim brzinama, osmišljena je specijalna zaštitna legura nazvana "Victalen" (smrznuti dim), koju su osmislili vodeći SS-ovski metalurzi, navodno u 1930-tima. Rani modeli su također isprobavali i prilično veliki 60 mm top sa dvije cijevi zvan "KSK" (Kraft Strahl Kanone - Top snažne zrake)
Kada su 1945. godine letjelicu "Vril 7" srušili Rusi, među ostacima su pronašli nešto što je neodoljivo podsjećalo na spomenuti top. Ostaci od volframa nakon rata su identificirani kao spojene kugle koje su formirale kaskadne oscilatore spojene na dugocijevnu transmisijsku polugu oko koje su bile omotane spirale ili zavojnice od volframa kako bi se proizveo snažni izboj energije dostatan za proboj oklopa debljine 100 mm. Ovako veliki top destabilizirao je disk i kasnije je zamijenjen strojnicama ili protuavionskim topovima.
Vril 7 u akciji
"Haunebu 1" prvi puta je poletio 1939. godine i napravio ukupno 52 probna leta. 1942. je napravljen novi model, nešto većeg promjera, 26 metara. Imao je 9 članova posade i mogao postići brzine od 6000 – 21000 km/h, te letjeti 55 neprekidnih sati. Oba su, kao i kasnije proizveden "Haunebu 2" imali toplinske štitove od victalena i u razdoblju od 1943-1944. napravili ukupno 106 probnih letova.
Haunebu 1
Dolaskom 1944. godine testiran je usavršeni ratni model "Haunebu 2 Do-Stra" (Dornier STRAtospharen Flugzeug/stratosferska letjelica) koji je mogao letjeti u bliži svemir. Napravljena su dva prototipa. Ovi divovski strojevi visoki nekoliko katova imali su posadu od 20 ljudi, te mogli postići nadzvučne brzine iznad 21 000 km/h. SS je nastojao izraditi tendere za serijsku proizvodnju i u tvrtkama "Junkers" i "Dornier", no ipak je na kraju izabrana tvrtka "Dornier".
Haunebu 2
Kraj rata je onemogućio proizvodnju serijskih modela, ali je zato konstruiran prototip od 71 metar u promjeru zvan "Haunebu 3". Navodno je ova letjelica kapaciteta 32 člana posade, koja je razvijala brzine do 40 000 km/h i mogla ostati u zraku i po nekoliko tjedana.
Haunebu 3
Razvijani su i planovi i za "Haunebu 4", ali prototip nikada nije konstruiran.
Tipovi letjelice "Haunebu"
Dakle, u razdoblju od 1942-1945. napravljena je cijela serija antigravitacijskih strojeva, a sve je kulminiralo navodnom izgradnjom 350 stopa dugačke letjelice oblika cigare nazvane "Andromeda", koja je mogla u sebi nositi nekoliko manjih diskova tipa "Vril" i "Haunebu".
Andromeda
Nacistička baza 211, "Neu Schwabenland"
Pripadnici društava "Thule" i "Vril" su navodno nakon sloma nacističke Njemačke letjelicom "Haunebu 3" u ožujku 1945. preletjeli na Antarktik, u tamošnju njemačku bazu 211 koja je poznata i pod nazivom "Neu Berlin" i nalazi se na području poznatom kao Zemlja kraljice Maud, a koju su Nijemci nazvali "Neu Schwabenland". Baza je građena u tajnosti 1942-1943. u podzemnim kavernama Mühlig-Hoffmann-ova gorja. 1943. godine admiral ratne mornarice Karl Doenitz izjavio je da je njemačka podmornička flota ponosna što je uspjela za svog Fuhrera u drugom djelu svijeta sagraditi "Shangri LA", neosvojivu tvrđavu.
Neu Schwabenland
Osim letećih diskova, nacisti su navodno u svoju južnopolarnu bazu, poslali i podmornice novijih tipova iz baza u Norveškoj, Južnoj Africi i Latinskoj Americi. Nakon kraja rata, utvrđeno je da nedostaje neutvrđen broj podmornica, uključujući nekoliko vrhunskih, namijenjenih za dugotrajnu plovidbu oceanima tipa XXIII U – Boat. Sasvim javno, netom pred kraj rata, podmornice U-977 i U-530 isplovile su na otvoreno more. U-977 se je nakon nekoliko mjeseci predala pred obalama Argentine i na njoj je bila samo posada. U-530 više nikad nije viđena.
U-530, Mar De Plata, Argentina (10-07-1945)
Nakon završetka rata, saveznici nisu uspjeli pronaći 250.000 ljudi, čak i kad su pribrojili moguće žrtve rata. Većina ljudi koji su nestali, bili su znanstvenici, inženjeri, pripadnici SS–a.
Akcija "High Jump" - rat nakon rata
Iako je drugi svjetski rat bio već formalno završen, ratna mornarica SAD je 02. 12. 1946. poduzela navodno istraživačku misiju pod kodnim nazivom "High Jump" koja se je sastojala od trinaest brodova, dva matična broda za hidroavione, jednog nosača aviona, dvanaest drugih aviona, šest helikoptera i 4700 ljudi. Kao pokriće za misiju korištena je potreba mapiranja obala Antarktika i napravljeno je 70.000 fotografija iz zraka. Službeni cilj misije je bio istraživački, zanimljivo, baš u području "Neu Schwabenland"-a. Zapovijedao je admiral Richard E. Byrd.
Misija je otkrila područje koje nije bilo prekriveno ledom i na kojem se nalazilo nekoliko jezera neobične boje. Uzorci vode iz tih jezera su bili slankasti, što je ukazalo na činjenicu da su jezera povezana s morem.
Kako istraživačke misije ne čini tolika vojna sila, pretpostavlja se da je cilj bio neutralizirati njemačku koloniju i otkloniti opasnost koja je ona u budućnosti možebitno predstavljala za sile pobjednice u drugom svjetskom ratu.
Iako je bilo planirano da misije traje šest mjeseci, skraćena je na osam tjedana, te je obustavljena krajem veljače 1947. Američka ratna flota je pretrpjela značajne gubitke u borbi sa neprijateljskim podmornicama, kao i letećim diskovima koji su se kretali bešumno i nevjerojatnim brzinama. Među posadama se pričalo da su na tim diskovima opaženi kukasti križevi (svastike).
Misija se je poražena odvukla kući, a lokalne južnoameričke novine su pisale o njenom porazu. Prema novinama "Brisant" i "El Mercurio", Byrd je rekao izvjestitelju: "Bilo je neophodno da SAD poduzmu obrambene akcije protiv neprijateljskih letjelica koje su došle iz polarnih područja... i da će u slučaju novog rata Amerika biti napadnuta od strane lovaca koji mogu preletjeti od pola do pola nevjerojatnom brzinom..."
Porazom nacističke Njemačke 1945. godine, SAD i SSSR su navodno došle u posjed dijelova njemačke tehnologije i obje nastavile s njenim razvojem. Rezultati tih istraživanja se navodno drže daleko od očiju javnosti kojoj se pak prezentira ono što svjetske sile misle da treba, a najvažnije stvari su tajna. Neki od izvora iznose da su Njemačke zajednice na Antarktiku i Mjesecu politički evoluirale i da su u dobrim odnosima sa svjetskim silama, s kojima su podijelile većinu napredne tehnologije. Po njima Rusi i Amerikanci s njima usko surađuju i astronautika je otišla puno dalje nego što se javnosti predstavljalo kroz programe "Apollo", "Sojuz", "Space shutle", itd.
Nameću nam se pitanja:
Koliko može biti istine u svemu navedenom? Jesu li zbilja nacisti ovladali tehnologijama o kojima su suvremenici mogli samo sanjati? Što ako je to istina i ako se nacisti vrate sa superiornom tehnologijom i ostvare svoj cilj pokoravanja i vladanja cijelim svijetom? Zašto je na internetu tako veliki broj internetskih stranica posvećen upravo toj temi? Pitanja je bezbroj, no točan odgovor je samo jedan, no na žalost, nije nam poznat.
http://www.youtube.com/watch?v=sABpGFzxebQzvjezdarnica com